Sreca, jel se to jede ?

.. dok u polu snu naprezem oci i tjeram ih u susret svjetlima grada koja mi biju direktno u lice, koja se rugaju mome postojanju, ostrim culo sluha da prepoznam glas aveti koja stoji tik uz mene, govori plamenim jezikom a ja osjecam iz ruku mi klizi mladost nestaje snage sve sam manja i slabija, ni volje cak nemam da ustanem i barem pokusam zaustaviti vrijeme ... ono isto vrijeme koje je tada, prije puno godina obecavalo puno toga.
Umorna sam osjecam i jedva drzim oci otvorene, pricam im a nitko ne razumijem me.
Fali mi nesto, osjecaj kojeg je nekad bilo u izobilju a danas se sretne samo na rubu postelje, sigurnim korakom odlazi duboko u noc ..
U tvome glasu sve je manje potpore, tvoje ruka nije vise uvijek tu da me podigne, kad pokleknem. U glasovima nasim nestrpljenje, nemir...
I sve je bliza daljina koju smo nekad gledali s cudjenjem, i rijeci je sve manje tu su ali ne izrecene.
Mene inace pricljivu, ucili su cutjeti kad je najgusce, oni stari .. lekciju sam polozila, danas cutim i previse. Dodje to tako eto bez da covjek hoce, usadi se u tebe i postanes nijem pored ustiju, imun na sve vrste uvrede i povrede i onog sto zivot pokupi uz put pa ga umjesto nekom drugom baci tebi u lice...
I cesto si tu a kao da nisi, postojis i trebam te, a pored svih obaveza koja je zivot donio sa sobom nemam vremena ni snage ni da ti kazem, a znam da volim te.

Neka svjetlost ove svijece bdije nam tvojim putem u vjecnosti, i neka moja tiha i skromna molitva bude samo dokaz moje ljubavi koja ni 18 godina od kad si otisao nije prestala. Neka suza na mom obrazu bude odraz moje duse koja pati i koja te nece zaboraviti nikada.


Mome tati

Sjedim na obali rijeke,
Osjećam kako prilaziš mi, tiho,
Na prstima...
Podižeš me kao dijete,
I moj smijeh,
Nošen tvojim pogledom,
Blista u kapi rose.
Tvoje ruke čvrsto me drže,
Tvoje usne šapuću mi
``dijete moje``...
i ponovno odlaziš,
opet bez pozdrava,
nestaješ u magli mojih sjećanja...

Ja, koja sam te noci pogledom lutala nebom te u zvjezdinom sjaju htjela naci odraz tvojih ociju, pustila sam izblijedjelom mjesecu da me vrati u sjecanja gdje zive nasa lica u onoj noci naseg posljednjeg susreta.
Pomjerala bih glavu i vrtila se trazeci, osluskujuci tvoj glas, saljuci ti svoje nijeme misli, odkucaj svog srca i ove noci.
Tisinu potrage poremetio je svijetli sigal koji je i veceras bas kao i one noci u daljini nestajao i bivao sve manji, bas kao i one veceri kad sam ti u dubokoj tisini svoje duse zadji put ljubila lice, osjetila njeznost tvog obraza ispod svojih prstiju, kad sam ti pristisnuta na tvoje grudi po stotine puta ponavljala koliko sam sretna da postojis i da si mi potreban.
I dok si nestajao u mraku lagano, pa sve brze,ostavsi sama s tisinom svoje duse vrsikom bez eha pozeljela laku noc.
Ta svijetlost u noci nije mi vise davala mira.
Ni lagane note s radija nit okus vina na usnama, nista nije moglo smiriti bujicu osjecaja koji su poput vodene mase rusili sva nacela.
Znala sam da se te noci samnom desilo nesto sto vec dugo nije bilo, osjecala sam da si pokrenuo kuglu koja je samo tako bjezala kontroli, koja se spustala niz brijeg, noseci sa sobom sve sto joj stane na put.
A ja, nisam uspjela pokrenuti ni jedan atomom snage da je zaustavim, stajala sam prepustena vrisku bez eha, ne zeleci priznati da sam slaba i zaljubljena.